Chapter 7.
written on: subota (21.01.2012.) | time: 17:04
You don't wanna hurt me,
but see how deep the bullet lies.
Unaware that I'm tearing you asunder,
there's a thunder in our hearts, baby.


Elin je sjedila pokraj Alexa na malom stoliću pokraj klavira. Nešto su si šaputali, toliko sam mogla reći po načinu kojim su im glave bile naslonjene.
Prije nekoliko minuta je Alex svirao sam, sve dok nije ona uletjela u sobu i prekinula ga.

A tako je divno svirao neku, meni nepoznatu, nježnu melodiju s gorkim prizvukom. Sve je više i glasnije svirao, gotovo neprestano, kao da mu nedostaje nešto, neki dio njega, ali ja sam ubrzo shvatila što je to. To jest, tko je to.

Elin.

Znala sam da Alex, kao osoba ima mutnu prošlost, jednu osobu koja je uviijek bila u magli i nije mi ju htio razbistriti, ali Elin, ona mu je uvijek stavljala širi osmijeh na lice i puno više je bio pričljiviji.
Htjela sam ga pitati o toj osobi, ali Alex je bio... drzak i tih, uvijek.

„Mislim da bi bilo vrijeme da i Zoé sazna što se događa“, Elin me ošine pogledom, kao da je znala da sam cijelo vrijeme ovdje, kao da me osjetila. Ne bih me čudilo da je.
„Stvarno!?“ ja počnem dok sam silazila do njih. „Ja sam mislila da sam namjerno izostavljena iz svih planova.“

Ona se samo zlobno nasmije. „Nismo htjeli da se uplašiš i oduzmeš si život. Jednu stvar koju ti ne shvaćaš Zoé, jeste ta što si nam ti jako važna. Jako važna. Tvoje vizije mogu lako presuditi nečijem životu. Ne gledaj na to toliko olako.“
Naravno da sam bila svjesna važnosti, ali mi nikada nije sama činjenica da mogu presuditi nečijem životu bila poznata. Nisam mislila da će moje vizije toliko biti važne.
Nikada.
„Znam po tvome izrazu lica što misliš“, ona nastavi. „Da nikad nisi vidjela nečije smaknuće, ili pokušaj. Propast nečijeg svijeta, tijela ili njegove duše. Ima vremena i za to.“
Ja pogledam u Alexa za neku vrstu potpore ali on je gledao u svoje prste, nezainteresiran u naš razgovor.

Izdahnem iziritirano, nisam voljela kada mi se govorilo s visoka, postala bi živčana i htjela bih nešto jako opaliti. Kratki živci, valjda.
„Dobro onda“, naposljetku kažem. „Ne želim znati o planu. Ili planovima. Ionako ću vas morati pratiti i ne imati neku važnu ulogu u bilo kojem se scenariju našla. Možda i ne završim mrtva, ali bih mogla.“
Okrenem se i krenem prema vratima prazne prostorije. Tamna, svilena suknja zašuška oko mene, stvarajući oblik cvijeta oko mene.

U polu-okrutu me uhvati Alexova ruka.
„Trebaš ubiti nekoga“, on reče.
Okrenem se i pogledam ga. Imao je podočnjake ispod očiju i ispijen izraz, ali skriveni osmiješak mu je bio na licu.
„Ili ako želiš, možeš samo gledati. Pa... to bi ti bio drugi put, ali svejedno.“
Nakrivim glavu i rečem: „Ubijanje i gledanje istog nije... moralno. A prvi put je bilo spašavanje“, nasmiješim mu se.
„Svejedno ideš s nama.“
„Kako god šefe“, izađem iz sobe i krenem prema svojoj sobi da se obučem.

†

Znala sam da ono što radim nije normalno ili dobro. Znala sam da je loše i znala sam da mi lažu i da skrivaju stvari od mene. A htjela sam znati. Htjela sam znati tako jako, htjela sam da mi kažu zašto, da mi objasne što se događa, htjela sam da znam što me čeka sljedeće jutro, jer nisam mogla biti niti sigurna da ću se sljedeće jutro probuditi živa ako nisam uz Alexa.

A istina je boljela i sigurna sam bila da ni oni ne žele ništa reći, jer znaju da sam već shvatila i sama. Zauvijek ću ostati u Londonu. Pod tim teškim sivim nebom, s tim istim monotomim i tihim ljudima, u nemogućnosti da nastavim svoju put i svoj bijeg. Da pobjegnem dalje od ove zemlje, da saznam stvari o kojima je bolje ne pričati.

Trebala sam saznati gdje je Danielle. Ona je uvijek znala sve odgovore, barem neku sitnicu ili informaciju. Ali živjela je u Francuskoj, koja ipak nije bila toliko udaljena od Velike Britanije, samo ja nisam znala kako pitati, ili još gore, kako zahtijevati sebično da pođu sa mnom, da napuste svoj jedini dom i svoj život, svoje identite.

Opsujem si u bradu, penjajući se glomaznim stubama prema svojoj sobi. Bilo bi mi puno bolje samoj. Barem ne bih razmišljala o njima. Jebemu. Učinila sam ono za što sam znala da nisam smjela. Povezala sam se s tim ljudima i sada neću znati kako da otiđem (ili pobjegnem) odavde.

„Sve okej?“ upita me Joan, naslonjena leđima na zid, gledajući me svojim zelenim očima. Njezin prazan pogled me strašio ponekad.
„Ako te baš zanima, ne, ništa nije okej. Dallas je trebao biti mrtav zar ne?“
Ona kimne glavom.
„Pa zašto je onda u nesvjesti, zavežen srebrenim konopom u potkrovlju?“
„Proces draga. I prestani se brinuti. Možda neće preživjeti, ali ti moraš shvatiti da to nije ista osoba koju si poznavala i toga moraš biti svjesna. Osjećam koliko si bijesna ali i sama znaš da, ispred svega, trebamo odgovore. I to brzo.“
„Znam“, ljutito odgovorim gledajući u svoja stopala. „I ne želim više uopće razmišljati o bilo čemu. Gdje je Noah?“
Ona slegne ramenima. „Nisam sigurna. Mislim da je otišao u knjižnicu u središtu grada. Pitaj boga kada će se vratiti.“
Nisam ju htjela pitati, ali bilo mi mje važno da znam to.
„Joan, zašto tvoj brat ne spava noću?“

Skrene svoj pogled. „To je sve kriva Mariam. Ali imam osjećaj da će ti je spomenuti u jednom trenutku. Premda ni ja ne znam cijelu priču. Noah ne voli pričati“, namršti se. „Nitko nije savršen, većinom smo svi mi čudaci, ako to već nisi primjetila.“
„Jedino što je meni važno jest to što vi shvaćate. Ljudi jednostavni blokiraju bilo što paranormalno.“
„Osjetila sam to na vlastitoj koži“, ona reče i mahne mi rukom da krenem za njom.

Njezina soba je bila drugačija od moje. Nije imala prozora i bila je podosta velika. Hladan zrak je strujao kroz ventilaciju i ja se obgrlim, stisnuvši đemper oko sebe.

„Hladno?“ upita me i dalje okrenuta leđima. „Izvini, stvarno mi je žao, ali u sobi mi mora biti hladno, pa... zbog mojeg stanja, znaš.“
„T-t-ti si vampir?“ počnem mucati zbog hladnoće.
„Da, nažalost“, slegne ramenima. „Ali moja priča je nevažna. Ionako pola stvari koje si pročitala ili čula si laži. Ne gorim po suncu, ne ubijam ljude zbog krvi, ne mogu ih preobraziti i nemam nikakvu moć kontrole uma. Prilično jadno, ali besmrtna sam i to ću morati trpjeti dok se ne nađe način da se ubije caster ili dok nas jedna Osuđenica ne ubije. U tom slučaju, ti si jedini primjer te vrste.“

Zapilji se u mene i ja se lecnem. Nije mi se sviđalo kako me gledala. Gotovo kao da sam ja plijen koji će napasti svojim očnjacima.

„Imaš li očnjake?“ nisam htjela da razgovaramo još o mojim 'moćima'.
„Imam, da. Želiš li ih vidjeti?“ ona me upita. Ja kimnem glavom, stvarno me zanimalo kakav su na dodir očnjaci i da li su uopće stvarni.

Neznanje.

Priđe mi bliže i otvori usta. U sekundi, njezini očnjaci su izašli, dugački i lagano savinuti na krajevima, oštri kao nož.

„Pič mač“, rečem i dotaknem prstom jedan očnjak, nesvjesna što radim. Pritisnula sam svoju jagodicu prejako na njezin očnjak, lagano ga porezavši. Zapeče me na trenutak, osjetim kako se njezino tijelo stisnulo i postalo napeto.

Brzo se odmaknem od nje. Pokrijem svoj prst drugim prstom i stanem uza zid.

„Zoé, bože to je samo kap krvi. Meni da postanem krvožedna treba više. Vjeruj.“

Dugo vrijeme me gledala. Promatrala. Nije mi se sviđalo to. Bojala sam se. I znam da nisam mnogo znala o vampirima, ali znala sam dovoljno. Krv je bila njihova hrana u bilo kojem obliku, i da želi, ona bi me mogla isto trenutka iscijediti. Ali ona to ne bi učinila zar ne? Ipak je bila caster. To mi je bila jedina utjeha tada.

„Okej onda. Zašto se ne bih trebala bojati?“ upitam ju iskreno. Ne volim kada me se laže.
„Zato si mi prijateljica. Zato si ljudska. Zato što si Alexova.“ Pogleda me, kao da nešto zna, kao da nešto skriva od mene. Što je vjerojatno i radila.
„Alexova? Kako misliš Alexova?“ upitam ju glasno.
„Jebote Zoé. Što se dereš? Rekla sam da si Alexova. Nema tu dvoznačenja. I sama znaš na što mislim“, nasloni se na zid pokraj mene.
„Teško da znam što ti misliš. Uvijek si mi bila teška da prokužim.“
„Ne kaže se prokužim, već shvatim. Nisam znala da sam tako zbunjujuća“, Joan joj se podsmijehivala.

„Pa... jesi. Na primjer, kada si...“ morala sam se srediti, ali nisam znala kako joj ovo reći. Ipak je to bio... Moj Dallas. Dallas kojeg sam poznavala a sada ga ne mogu niti prepoznati. „Kada si bila u Komori, a mi smo mislili da si otišla u Irsku. I...i uhvatila si Dallasa.“ Joan me šine pogledom. „Dobro, nisi uhvatila Dallasa već jednog od Izgubljenih. Ali svjedno, lagala si nam. Ili si nas htjela izvan Komore za nešto.“

„Ono što sam ja trebala raditi taj dan sam i uradila, ali kada sam se vratila... našla sam njega. Kako prekopava po stvarima, tražeći nešto. Znači, on je bio uljez a ja sam ga oborila. Misterij riješen“, zareže. Čini se da nije voljela razgovarati o tome. Dobro onda, neću se više niti ju usuditi pitati bilo što.

Kao da je čitala moje misli, ona reče: „A što sam radila dok sam došla do Komore, tebe se ne tiče. Kao ni Elin ili Alexa. Noah zna, ali slušaj me pažljivo“, podigne upozoravajuće prst. „Ako ga budeš išta pitala, ama baš išta pitala, ja ću znati. I vjeruj mi Zoé, ja ne opraštam lako.“
Tada sam imala samo jednu stvar na umu. Da se udaljim od nje što dalje.
„Bilo mi je drago razgovarati s tobom Zo“, čula sam ju kako je rekla, dok sam ja, zatvorivši vrata, trčala prema vratima Komore, koje su mi bile jedini izlaz.

Dalje, dalje noge su me tjerale. Nigdje nije sigurno.

†

Ubrzo sam se našla u nekom parku, udaljenog od Komore što dalje. Park je bio nezabrinut, trava je stršala oko male klupice na kojoj sam sjedila, željezni komadi igrališta su stajali oboreni na travnatoj površini, grotesno stršeći iz trave.

Bila sam sama. Nakon toliko vremena, izašla sam sama u vanjski svijet i čekam. U tihom parku dok je hladan zrak hladio sve oko mene i lagano njihao grane obližnjeg drveća. Uzdahnem.

„Zoé?“ poznati glas me pozove.
Znala sam da sam dobro sakrivena iza visoke trave, ali sam mu se svejedno javila. „Ovdje sam Noah.“

Brzo je dotrčao do mene, njegova plava kosa nemarno skakajući oko njegove glave.
„Mislila sam da ne izlaziš vani po danu“, rečem mu s tužnim smiješkom na licu. I on je imao problema s nesanicom, i pretpostavljala sam da dana provodi spavajući.
„Ne. Ako ne mogu zaspati po noći, još manje ću spavati po danu.“
„To logički ima smisla, ali zar nisi umoran? Jer ja jesam, osjećam u kostima, udovima kako su teški i osjećam svoje kapke kako se pospano zatvaraju. Samo je pitanje vremena kada ću zaspati.“
„Zašto ne spavaš?“ zabrinuto me upita.
Ja trepnem pospano par puta, razmišljajući o tome da li da mu kažem ili ne.
„Progoni me tama. Ili sam si barem to utuvila u glavu, nažalost. I mislim da svaki put, ako čak i zatvorim svoje oči... Da će me napasti. Progutati ta tama. Bojim se i zato ne spavam.“

On se posjedne pokraj mene na klupu, stavi svoje ruke na koljena i pogleda ispred sebe.
Divljina se širila ispred nas, ta trava i grmlje u nijansama zelene i smeđe. Bili smo kao dva stranca u paralenom svijetu, promatrajući nered ispred nas.

„Ovo je vjerojatno najzapušteniji dio Londona.“
„I mislila sam“, ja rečem, osjećajući kako mi toplo sunce grije ramena.
„Znam što ti je rekla moja sestra. Čuo sam vas.“
Neugodno se premjestim i pogledam ga. I on je mene gledao, tim svojim sivim, staklenim očima da sam blaho zadrhtala.
„Ona je vampir, nešto je radila u Komori i ja ne smijem znati što. I znam da vi ostali znate. Ali iskreno, mene boli briga što je ona radila. Ali bilo je bespotrebno da mi prijeti. Kao da sam vrhunska uhoda i kao da želim znati svaki korak koji je ona napravila. To me živcira.“
„Znam na što misliš. Ni ja ju nikad neću shvatiti, ali ni ne namjeravam.“

Podigne se i stane ispred mene. Izgledao je čudovišno, visok i neuredne, razbarušene kose dok su ga sunčeve zrake obasjavale, stvarajući tamne mrlje u njegovim očima.
Nagne se prema naprijed i položi svoje dlanove na moja koljena. Ja sam u šoku promatrala ga, ne vjerujući svojim očima.

„Oprosti mi.“
S tim riječima on uhvati moju bradu jednom rukom i približi svoje lice mojem, spojivši nam usnice. Usne su mu bile hladne, gotovo ledene ali njegova blizina, dodir je bilo to nešto što je pobudilo zvijer u meni.
I ja sam sada bila na nogama i dalje na sjedećim daskama, skoro pa iste visine kao i on.
Svoje ruke sam omotala oko njegovog vrata i on me je pritisnuo ka sebi.

Osjetila sam njegove koščate kosti pod svojim prstima, mekoću njegove majice i njegovu ruku kako se lagano pomiče od moje brade, preko ključne kosti i kako ostane u mojoj kosi.
Blago zastenjem i on stane. Razdvoji nas i pogleda me, njegovih ruku sada oko mene.

„Noah...“ ja nisam imala riječi. Prvi put nisam imala riječi.
„Znam“, on reče i spusti me na tlo, držeći me svojim rukama za bokove. Uhvati mi jednu ruku i tako zajedno, ruku spojenih krenemo prema Komori.

Ja sam skrenula i sada je to službeno. Plus, ne znam gdje idem s njom, ali neka demon borba će doći kada tad. Mora.

komentari, 7