Chapter 4.
written on: petak (11.03.2011.) | time: 14:56
And as you ripped it all apart,
That's when I turned to watch you
And as the light in you went dark
I saw you turn to shadow.


Oči su mi se lagano otvarale, preumorni kapci nisu popuštali. Izdahnuh glasno, jer nisam se ništa naspavala a to nešto na čemu sam spavala je bilo neudobno.

„Koliko je sati, gdje smo, i zašto je ovako hladno?“, upitam Erica koji je bio pokraj moga lica, sa šalicom mirisnog zelenog čaja koji je bio naslonjen na moj obraz, pa me pekao.
Izvučem ruku ispod plahte i dlanom odmaknem tu mirišljavu šalicu, koja je moju suhu kožu na obrazima palila.
„Negdje oko 6 popodne, u malom potkrovlju smo koji nam je iznajmila draga gospođa u sobici ispod. I hladno je, jer si razotkrivena, samo plahtu imaš preko sebe, Zoé“, povukao je preko mene meki pokrivač od grube crne vune.

Pridignem se u sjedeći položaj, iščupam Ericu šalicu iz ruke, zločesto mu se nasmiješivši i počnem piti čaj.
Krov sobice nije izgledao odviše sigurno, bilo je na njemu mrlja vlage, stvarajući prljavosivi oblak iznad moje glave. Parketi, crno-smeđe boje, razbijeni i klimavi, su puštali miris koji nije bio ugodan.
Ležala sam na madracu, bez podnica, koji je donekle izgledao čist, i bio naslonjen na sjeverni zid kuće koji je bio blago okomit. Na južnoj strani je bio veliki prozor, jedini dio sobe koji je puštao zrak, svježi zrak, podsjetim se i laganu svjetlost sunca koje se probijalo kroz guste londonske oblake, koji su najvljivali kišu. Imala sam i dobar pogled i na Big Ben.

„Wow. Zanemarimo li usrano okružje imamo prekrasni pogled“, rečem Ericu koji se sada već posjeo pokraj mene i lagano polegnem svoju glavu na njegovo rame.
„Da, slažem se“, tiho mi je uzvratio, sa sanjarskim pogledom prateći obzor grada. „No mislim da bi bilo dobro da malo razgledamo grad, što kažeš?“ upitao me je zaigrano, odmaknuvši se od mene i gledajući me modrim očima, koje su me proučavale kao da žele prodrijeti u moju dušu.
Gluposti metaforičke, tiho se nasmijem ironiji na koju sam spala.
„Može, ali malo poslije. I dalje sam umorna“, zijevnem. „I gladna kad smo kod toga“, odložim pažljivo šalicu na pod.
„Hajde onda spavalice. Na noge lagane. Budem ti donio croissant.“
„S nugat punjenjem!“, zaderem se u njegova leđa, dok se saginjao u sjedećem položaju da dohvati vrećicu, koja je bila pokraj vrata za, pretpostavljala sam, kupaonicu.
Primjetio je da gledam u vrata pa mi je rekao: „Tu je kupaonica, kuhinja je dolje kod gospođe Bear. Kuha najbolji mogući gulaš“, potapša se po trbuhu.
Izvadio je iz vrećice, malu salvetu i poveći croissant, koji je izgledao tako slasno da sam ga samo htjela strpati u usta. Pružio mi ga je oprezno, kao da hrani lava, a ja sam ga isto tako oprezno uzela, kao da dodirujem bombu.
Cijela situacija je bila smiješna.
„Najbolji croissant ikad„, rečem mu punih ustiju.
On se samo nasmiješio široko, dok su se male pjegice oko očiju nakupile u jednu mrljicu. Bio je prekrasan.

†

Ulice su imale nekakav čudan, jeziv ugođaj, to nisam mogla nijekati, ma koliko mi ulična svjetlost osvjetljavala put.
Lagano stisnem ruku Ericu.
„Nije te valjda strah?“, upitao me.
„Ma ne, jednostavno nemam dobar predosjećaj“, odgovorila sam mu plašljivo, ne znajući se točno čega se bojim, ali taj je osjećaj donekle nestao dok smo prilazili malom parkiću, koji je bio blizu stana, i čak navečer su se zelenima stablima vidjeli obrisi. Bilo je čarobno.
Sjeli smo jedan pokraj drugoga na klupicu ispod 'tužne' vrbe, i uživali u tišini. Riječi su bile suvišne.
Primjetila sam da se Eric naginje prema meni, ali samo sam zatvorila oči dok su se njegove usne lagano približavale mojima.
I tada su moje misli opet postale bijelina, i samo njegove usne su bile važne. Morala sam to spriječiti.

„Sranje“, kažem, izvlačeći svoj jezik iz njegovih usta. Čini se da on nije bio spreman stati. „Halo, Eric?“ mahnem mu rukom ispred očiju a on se nije ni trznuo. Spremala sam se upotrijebiti veću silu, te mu opalim šamar.
„Ou! To boli“, uhvati se za bolno mjesto i pogleda me bijesno.
„E, nisam ja ta koje je htjela napastovati nekoga.“ Prokleti testeroni.
„Izvini“, iskreno me pogledao, a ja sam ga čvrsto zagrlila i rekla mu da je vrijeme da krenemo.

Tužni i tjeskobni smo se dignuli sa klupice i krenuli.
Eric je opasao jednu svoju ruku oko mene, dok mu je druga posezala u prednji đep jakne.
Prolazili smo istom ulicom kojom smo išli prema parku, kada sam osjetila kako mi nešto para onu stranu jakne gdje je bila Ericova ruka.
Pogledala sam u Erica, a on me je gledao očima luđaka. Pogled mu je bio mutan, a usta bila raširena u osmijeh ubojice.
Odmaknula sam se od njega, ušavši u ulicu bez rasvjete, i oba dvije strane su bile zidovi velikih crnih zgrada, koje su mirisale po naftalinu.
Zgazila sam u lokvu kada je na mene nasrnuo, držeći u jednoj ruci veći nož koji nalikovao na sablju, ali u manjoj verziji. Bodež.
„Trebala si odmah umrijeti“, počeo je govoriti. „Čim si se rodila! Ali ovi ljudski skoti ne znaju prepoznati zlo. Ne, ne. Ne kada je tako malo, slatko, nevino i tako, tako doboroćudno. Ne trebaju nam Osuđenice više! Vrijeme je da nova rasa dođe na vlast.“

Oči su mu zasvjetljele žućkastim sjajem i počeo je mjenjati oblik.
Grčio se, kosti su pucale, i rukama je kidao svoju kožu.
Oblik koji je izašao iz, iz Ericovog tijela, shvatila sam u smrtnom strahu, nije bilo ljudsko uopće. Da, imalo je ljudski oblik, ali tamna je aureola njegov oblik okruživala.
Hodao je prema meni, dok sam ja stajala već naslonjena na zid, shvativši prekasno da sam u slijepoj ulici, grebeći zid noktima.

„Nije više bila niti jedna Osuđenica. Niti jedna. Vlastitim rukama sam zadavio sve do zadnje“, govorio je taj stvor, dubokim glasom.

Mjesec se izbio iza oblika i mogla sa mu vidjeti lice.
Lice je bilo prekrasno, gotovo anđeoskog oblika, kosa do ramena je padala nemarno okolo, modre oči su sada sjajile, gotovo su postale svijetlo-plave koje su vukle na sivo. Usta su bila blijeda, a bijeli zubi su bili ravni.

„Ali čini se da je netko okotio još jednu“, tu zadnju riječ je ispljunuo u moje lice. „Ali na sreću, više ih neće biti.“
Prišao je još bliže k meni, dodirujći me svojim tijelom.
Nož je lagano probijao jaknu, i mogla sam osjetiti hladan čelik na svojoj koži.
Sada, sada će to biti. Zažmirila sam, ali sekundu prije sa krova desne zgrade, sjena je pala tako brzo u uličicu.

„E, ne, nećeš!“ mladi, muški glas se obratio stvoru i zario mu ruke duboko u utrobu.
Izvadivši ruke van, stvor je pao u stranu, a u rukama moga spasitelja kucalo je srce. Pravo, stvarno srce, prekriveno krvlju.
Odbacivši ga u stranu i obrisavši ruke o hlače, upitao me je: „Jesi li dobro? Skoro pa nisam stigao na vrijeme. Izvini“, prišao je bliže i zagrlivši me podignuo u svoje i dalje blago krvave ruke i krenuo me nositi prema stanu.
Pred vratima se sagnuo i izvadio ključ ispod kamena. Ušavši unutra, hladan zrak nas je zapuhnuo i mrak nas je zakrio.
Ušavši u sobicu, položio me je na madrac, sjeo pokraj mene, lagano mi trljajući leđa da me zagrije i nešto govorio.

Zvučilo je kao mrak će te čuvati, prema mojem oskudnom znanju francuskog.

Zadnje čega se sjećam jest da sam zaspala.


Skoro napisah 'Spremno sam dočekala njegov jezik duboko u svojem grlu.' xD
*zijeva*
1.264 riječi.

komentari, 32