Prologue
written on: srijeda (05.01.2011.) | time: 16:16
I'm too weak to get up,
stretched on the ground paralyzed.


Bus se lagano spuštao niz neku nizbrdicu. Radio je bio upaljen ali nije bilo signala pa se nije ništa čulo. Osim onog prokletog zvuka.

Zaderela sam se: „A da ušutite tu prokletu stvar?!“
„Gospođice...“, vozač je počeo.

Glava mi je pucala i nisam imala živaca za to. Samo sam dignula ruku da ga ušutkam.

A prokleti radio je i dalje radio.
Lagano sam se naslonila na Ericovo rame i šapnula: „Glava me ubija.“
„Trebamo li stati? Je li ti zlo?“ zabrinuti ton glasa mu je savršena pristajao uz isti zabrinuti pogled na licu.
„Biti ću dobro. Daj mi tu naranču“, rečem i pokažem na onu koju je upravo gulio.
„Znao sam“, doda mi ju s podsmijehom.
Istegnula sam vrat i poljubila ga u usta.
„Ne znam što bih bez tebe.“
„Uhm, sada sam ovdje pa se nemaš ičega bojati.“

Sada sam istegnula još više vrat i poljubila u usta što žešće moguće.
Uzvratio je.

Naravno da je.


Zvukovi su odzvanjali od zidova. Buka je bila prejaka. Glava mi je pucala.
Nisam imala snagu za još jednu.
Ali one ne biraju vrijeme. Naravno.

I ti piskutavi zvukovi. Možda ne rade štetu nijednom čovjeku ali na mene su djelovali kao iglice koje mi se nabijaju u glavu.
Skliznula sam na pod. Lagano vrisnula.

I onda te slike.
Tako nevažne; niti meni niti ikome drugom.
Vjerovatno nekog tko je poginuo u automobilskoj nesreći. Ili se možda sada to događa? Nisam mogla znati.

Mladi dečko s blijedim licem i izražajnim zelenim očima gledao je u auto kojeg je gutala vatra.
Bespomoćan je tamo klečao imun na vriskove svoje obitelji.

Bio je to Eric.


komentari, 1