Chapter 5.
written on: srijeda (27.04.2011.) | time: 18:21
The gates of time have opened,
Now, it's chains are broken.
An ancient force unleashed again.


Povuće još jednom, jedan veći gutalj, osjećajući kako mu prži grlo. Baci bocu na drugi kraj sobe, ne obaziravši se na djevojku koja ga je gledala preplašeno, s blijedim rukama na ustima, koje su spriječavale stravični vrisak, oči širom otvorenih, koje su zrcalile suze.

„ŠTO!? Što sad!?“ zadere se jako, brišući pljuvačku na ustima.
„Ne, ništa“, djevojka ga pogleda ravno u oči i makne ruku s ustiju a onaj preplašeni izraz nesta.
Približi se dečku i u jednom treptaju oka ona je bila na njegovom tijelu, na podu i duboko mu zarivala nož u srce.
Polagano se podigne s njegovog tijela i prosipavši neku malu prašinu, tijelo se raspadnulo i nestalo.

U bijeloj, pomaloj širokoj majci s velikim crvenim natpisom Stripe to Stripe, ona je hodala ulicom.
Uske sive traperice imale su rupe na rubovima, a crvena prljava, odavno masna kosa je bila nemarno zavezana u labavu punđu.
Marte koje je nosila bile su majčine, s čeličnim kapicama i crvenim vezicama.
Dizalo se jutro ali nju to nije zanimalo previše.
Ubila je svoju zadanu žrtvu, mladog nasilnog dečka, koji bi dane provodio pijući, a noći ubijajući mlade djevojke i jedući im meso.
Njoj se to nije gadilo naprosto je bila naviknuta na to.
Nakon doba vukodlaka i previše brzo mjenjajućih mijena, bila je naviknuta na čopore shape-shiftera, sa svojim glomaznim tijelima i oštrim zubima.
I dalje je imala ožiljke ugriza, a vjerovatno najveći je bio onaj preko njezinih prsiju, blijedo crven.
Nije ju nešto osobito zanimao ili bolio, bila je naviknuta na bol.

Ali sada ju je glava boljela. Mrzila je, mrzila iz dna duše pozive Alexa, o njegovom napretku u pronalaženju Osuđenice.
Sada je trebala uprijeti sve svoje moždane sposobnosti (i one fizičke) u tu mladicu, da utvrdi da ona nije Osuđenica. Ali naravno, po Alexovim riječima, ona je ta prava i jedina preostala Osuđenica na svijetu, jer ju je tako prozvao Eric, lažno siroče iz vizije jedne Osuđenice.

Ali ona, Elin, Mord' Sith, već je zaključila da je mladica glupa, jer stvarno tko ne bi shvatio da tip nije iz vizije. Znajući iz iskustva, ljudi iz vizija imaju jednu posebnu stvar (ožiljak, rupice u licu ili čudne boje oči) po kojima se najlakše prepoznavaju u stvarnosti. Jedino ako ih netko nije otkrio prije i preuzeo njihovo tijelo. Kao što se dogodilo u ovom slučaju.

Zaustavila se ispred malog ulaza u neku nakrivljenu zgradu, zatvorenih roleta i prozora, u južnom dijelu Londona u kojem su živjeli štakori, beskućnici i mlado društvo koje je puštalo glasnu indie glazbu u zgradi nasuprot.

Ona jednostavno udahne svježi zrak i raspusti kosu.

Približila se zasunu ali on joj je otvorio vrata. Naravno. Što je mogla drugo očekivati od njega?
Uhvati je oko struka i poljubi.
Ljubio ju je dugo, gladno i prstima prolazio niz tijelo sve do njezine glave, dok je u strasti uhvatio joj kosu i potegnuo jako.
Odgurne ga snažno. I baci na pod.
Polagano sjedne na njega, uhvativši rukama njegovu majicu i ratrgnuvši je po prsima.
Lagano palcem prođe preko njegovih prsa, i na mjestu gdje leži njegovo drevno srce i zarije prst duboko unutra, sve dok nije osjetila puls srca.
Dok je ona radila tu rupu u njegovom tijelu, on je stenjao i uhvatio ju za bokove tako jako, da je čak i ona znala da će biti vidljive masnice sutra ujutro.
Uvidjevši da ga je uspavala tim činom, utisne mu poljubac u glavu, sklupča se pokraj njega i zaspi.

†

Ujutro je već ona mala glavobolja od jučer prerasla u migrenu i stezala joj živce u glavi.
Mučenički vrisne, i trgne se. Širom otvori oči.
Soba joj je bila odviše nepoznata. Jutarnja svjetlost se je probijala kroz, kroz krovni prozor? Nije ni bila sama sigurna.
Ali bilo je jutro.
„Sranje“, opsuje jako.
„Da sam znao da ćeš ovako regirati“, sporim korakom joj se približavao kroz neka nepoznata vrata, obasjan svjetlošću, pa ga nije mogla prepoznati „ostavio bih te dolje.“ Kleknuo je pokraj nje i uhvatio jedan pramen kose, počeo ga kovrčati, vrtući ga oko malog prsta.
Elin je samo piljila u njegove prste, kako su se okretali i mijenjali boju na svjetlosti.
Glava ju je previše boljela, ali kada se nije trebala koncentrirati ili govoriti, osjetila bi blago zadovoljstvo.
Uzdahne i pogleda neznanca u lice.
Lice mu je bilo blijedo, ali dva modra oka, su bila širom otovorena i sjajila su se.
Približila je prst bliže licu i dotaknula površinu njegova lica. On ju je obuhvatio oko struka i smjestivši ju u udobnu pozu, poljubio ju ovlašt u usne.
Taj dodir je bio presudan.
Elin je instinktivno odmaknula se od njega i priljepivši svoja leđa uza zida, promuklim glasom govorila mu prijeteći.

„Da to nisi, nikad, nikad više u mome, a i tvome životu napravio, Alex.“
On joj priđe bliže.
„Neću, vjeruj mi“, posegne za đepom traperica i izvadi cigaretu. „Žališ li to što si napravila?“
„Sada da“, mrsko odgovori bosim nogama udarajući u parkete poda dok je ponizno prihvaćala ponuđenu cigaretu.
„Jesi li spremna da upoznaš novu Osuđenicu?“ upita ju, sjedajući pokraj nje i zapalivši joj đentelmenski cigaretu.
„Rođena spremna“, uhvati prvi dim i otpusti ga u zrak. Gledajući u taj mali oblačak dima, shvatila je da nikad neće žaliti ako ga bude dodirnula.
„Vjerojatno još spava“, tiho ju obavijesti, dok se njezin vid mutio.
„Pada kiša“, tiho kaže uhvativši malo pepela koji joj je pao na njegov rukav košulje „I daj, odsviraj mi onu skladbu.“
On se digne na noge i priđe klaviru, klaviru koji je Elin jako dobro znala i laganim dodirom započne svirati.



Ne znam, zadovoljna sam ovim. I neda mi se ispravljati. Ako vas zanima, ovo je spinoff, mali dio priče, koji će se poslije unadopuniti s Zoinom pričom. A skladbu koju je svirao Alex je Jacob's theme iz Eclipse scora, jer je predivna i sada baš ju slušam s kišom u pozadini.
I likovi su vam gore, samo kliknite na Huntress, pa ćete vidjeti.

Htjela bih spojiti Prologue, 1, 2, 3 i 4 poglavlje. Što vi mislite?

komentari, 25