Chapter 2.
written on: petak (21.01.2011.) | time: 18:17
In solitude,
in the sadness.
For eternity,
welcome to reality.


Noći, jutra, dani, tjedni su prolazili. Bezvremensko smo se vozili tim malim pustim krajem. Jedan nam je bio cilj. Da dođemo do te željeznice.
Kada smo došli, glava me je previše boljela.

„I ti stvarno želiš da putujemo upravo sada?“ upitao me je Eric.
„Da. Da! Koliko sam ti puta rekla. Jednostavno se želim maknuti odavde“, on još jednostavno nije mogao shvatiti. Ja sam se nadala niti da neće.

Željeznica je bila pusta, u silnoj toj šumi jedva se nadzirala tračnica. Uzdahnula sam.
„Koliko ćemo čekati?“
„10 minuta više manje“, odogovorio je Eric, podsmješujući se mojoj nestrpljivosti. „Nikada nećeš uspijeti početi biti strpljiva. Znaš kako kažu. Da je-“
„Strpljivost vrlina. Da, da. Ja sam nakon nekog vremena u to prestala vjerovati.“
„Toliko toga ne znam o tebi.“

„Dovoljno puno da ćemo večeri provoditi zajedno uz vatricu logorsku“, dodala sam s smješkom. Uhvatila sam ga za ruku i povela prema vanjskoj čekaonici.
Tu se sasvim dobro vidjela željeznica i jedna velika tračnicu, to jest dvije koje su se, kao lijene zmije protezale u nedogled.
Kruškino stablo je bilo pokraj klupice na koju smo sjeli.

„Mogu li te nešto pitati?“
„Naravno“, odogovorila sam s dječjom znatiželjom.
„Što radiš, mislim pišeš u svojoj bilježnici. Da toj“, pokazao ju je prstom kada sam ju izvadila iz svoje kožnate, pohabane torbe boje hrastovog drva. Stari poklon mojeg oca.
„Kasno na večer, kada bi ti spavao...a ja ne bih mogla zaspati, uzimam ovu malu bilježicu. Vidiš meni muzika, pjesme, riječi u knjigama ne pomažu. Zato crtkaranje i moje riječi pomažu. Crtam više manje tebe“, zacrvenih se, „i svoje noćne more i vizije. Moje riječi...iskreno nemaju smisla ali tako do izgleda u mojoj glavi. Putovi bez pravaca.“
„Mogu li vidjeti?“
„Naravno.“

Otvorio je naizmjence jednu stranu gdje je bila nacrtana slika mladog dečka.
„Tko je to?“ upitao je gledajući zapanjeno sliku. Slika je bila nacrtana olovkom, na prljavo smeđem papiru s par mrlja od kave.
„Stari znanac. Upoznala sam ga u Invernessu, dok sam još lutala po Škotskoj, ne znajući gdje trebam ići.“
„Što se dogodilo s njim?“
„Poginuo je“, dodala sam tužno i sjetno.
„Kako?“

Ne. Ne! Na to pitanje nije smio znati odgovor.

„Budem ti rekla. A i pogledaj vlak je došao.“
„Dobro“, dignuo se, ispružio ruku da se dignem i poljubio me u obraz.

Vlak s natpisom STRILING-LONDON je upravo stao.


komentari, 21