Chapter 6.
written on: srijeda (15.06.2011.) | time: 19:24
Blood and ink stain the walls,
silently with bloodied knuckles, carry on,
hoping it's not too wrong.
You said the nights were far too long.
Honey, it's just the start of it.


Iverness je nekada znao biti lijep. Nekada. Toplina, rumeni obrazi i majčine dugačke noge.
Boli me pomisao na to.

Ljeto. Ljeto je sada.
Joan reže mrkvu i ja ju gledam, dok staloženim pokretim reže mrkvu mesarskim nožem. Radi svoju maneštru, dok vani lije kiša.

Godina dana. Zapravo kada pogledam, nije ni toliko niti prošlo. Uzdahnem teško, dok me Alex gleda sumnjičavo. Znam na što misli.
Noge su mi ispružene preko taburea, čaj u lijevoj ruci i gledam kroz prozor.

Noć prije sam imala novu viziju. Nikakvu vrsta masakra, samo nečija sjećanja. Zanimalo me je čija. Alexova? Elina? Noahina? Joanina?

Joanina sigurno.

Joan Devlin, pali caster. Nisam ni mogla uzimati ništa zasigurno sada. Moći su mi bile jačije, to je zasigurno ali sam dobila još više neprijetelja nego ikada.
Naučila sam se i boriti. Jedan potez, onesviješćen. Drugi potez, mrtav.
Gledala sam sebe, novu sebe, ubojicu i Osuđenicu. Borca.

Koji se trenutačno nalazi u ugodnoj fotelji, staroj barem 30 godina sa zelenim čajem u jednoj ruci a drugoj lagano položenoj u Alexovoj.

Zeleni čaj. Zapravo, i dalje me boljela pomisao na Erica. Na njegove iskrene zelene oči i čvrstu građu. A sve je to bila laž, možda je pravi Eric i mrtav. Sigurno je bio mrtav.
Boli kada saznaš da je mjenjolik, životinja mraka, jedan od Izgubljenih, bio moja prva, prava prividna ljubav, premda jako bliska.

Ne bih trebala imati predrasude na Izgubljene. Jedan nam upravo radi ručak. Joan.

Svaki put bih mi se misli vratile na nju. Noina sestra, vješta kuharica, mlada, a opet starija od mene.
Odlučila sam pustiti mozak na pašu, sve dok me Alexov glas nije uhvatio nespretnu.
„“O čemu razmišljaš?“ sada mu je glas bio dubok, ponekad bi ga mijenjao, njegovu toplinu i boju - što bi jasno istaknulo njegovo rasploženje, koje je sada bilo lagano namrgođeno. Ruke na drvenim rukohvatim su mu bile tanke ali čvrste. Lice mu je krasila kosa koja je bila miks između crne i smeđe, više crne boje, ali opet, laganog smeđeg, toplog sjaja i crne oči.
Dobro, tamnosmeđe, ali ja nisam vidjela razliku. Ipak je imao demonske krvi u sebi.
„O Elin“, odgovorim mu pažljivo, tek da vidim kako će regirati.

Elin. Elin. Elin.
Labret na bradi, crvena vječito prljava kosa i crne marte.
Nisam ju voljela. Bila je surova, mračna, sarkastična, gotovo kao i ja. Ali bile smo potpuno drugačije osobe, na drugim stranama.
Pojavi mu se bora usred čela i lagano pritisnem palac na čelo mu dok nastavim govoriti utješnim glasom.

„Vratit će se dok sumraka. Uvijek se vrati.“
Sami posao Mord' Sith, i još neprestana pažnja posvećena (ne svojevoljno) meni, svakom mojem pokretu i riječi je bio iscrpan posao.
Izučena je da joj ne treba hrana, san, voda, pažnja ili bilokakva vrsta pomoći. Zavidjela sam joj na tome.

†

Sjećam se kada smo se upoznale. Dlanovi su joj bili prekriveni svježom tamnom krvi, kao i Alexova majica ali nisam shvaćala nikakvu povezanost sve dok mi Alex nije objasnio zašto.
Izgledala je kao klošar, ali je hodala uspravno, plemićki a očima, tim prodornim pogledom je nadzirala svaki pokret, izraz lica, zapravo svaku kretnju.
Lice joj je bilo oličje oholosti i bezobraznosti, leda u srcu ali razuma u glavi.

„Elin Cloet.“
Krenula sam joj dati svoju ruku ali ona je prošla pokraj mene, niti me ni pogledavši, dok se pokušala posjesti na okrhnutom, barem većim djelom, kamenu stepenicu pri ulazu za kuću, jer je upravo izašla iz Komore, Alexove kuće u kojima su oni živjeli.
„I nije mi drago što te upoznajem. Svih ovih godina što poznajem Alexa, uvijek je radio greške. Krivu bi osobu donio, pa smo morali biti primorani da ubijamo jadne djevojke. Vrištale su, molile za oprost, suosjećanje. I onda bi se gospodin slomio i ja sam morala raditi muški posao. Uzmeš pištolj i potegneš. Najprljaviji način, nema druge, premda su i bodeži učinkoviti, ali rade previše nereda.“

Gledala sam ju sa strahom u očima, nisam znala što reći. Znači to me je čekalo ako sam samo puka vračara i ništa više? Skrenem pogled od nje, i pogledam Alexa.
No on je gledao nebo, krivnja mu se očitavala u očima, dok mu je Adamova jabučica neugodno skakala gore-dolje a ruke su mu bile duboko zabijene u đepove crnih traperica.

„E pa, onda se nadajmo da ja nisam„“, tiho joj rečem, ne gledajući je u oči. Malo tišim glasom dodam „Još jedna kriva osoba.“
Ona se samo nasmije bezvučno i krene unutar kuće.
To je bio jedini moj razgovor s njom tjekom cijele godine.

†

Više mi je godilo društvo tihog Noe. Kosa mu je uvijek bila ulizana, to jest jedan nemaran pramen usred čela bi bio podignut u stilu Elvisa, oči staklene i mirne, a u noći je pušio svoje tanke cigarete na balkonu.
Nekad bih mu se pridružila, sjedila s njim u tami, ne razgovarajući u sjenama.
Alex je rekao da ih se ne bih trebala bojati, ali strah od izoštrenih zubiju i grimiznih očiju me pratio uvijek.
To je bio detalj koji Alex nije znao. Utvara koja me je pratila u snovima, pali mjenjolik, koji bi me prizivao svojim hrapavim glasom, govoreći mi da ću mu se uskoro pridružiti.
Dizala bih se usred noći, vrištući, ali začudo suhog lica, bila je to utjeha što nisam plakala od straha. Ali morala bih se smiriti, znajući da nisam jedina u kući i sigurno nisam htjela još jedan Elinin upad u sobu, misleći da sam u opasnosti.
Zato bih suhog grla, tiho, cupkajući na prstima došla do Noe, sjela pokraj njega i gledala kako dim cigarete se ocrtava na crnoj podlozi neba.

Tako i večeras. Elin se nije vratila, a od ručka nitko nije bio posebno govorljiv, svi smo sjedili sami, zatočeni u svojim mislima, prisjećajući se drugih stvari. U mojem slučaju lijepših.
Zato me iznenadio kada je počeo govoriti, glasom koji je odgovara njegovom licu, liniji nosa i boji očiju. Tih, ali neugodan, glas koji ne želite slušati, ali opet ga ne možete izbaciti iz glave.

„Prije gotovo 4 godina, živio sam sam. Pokraj grada, bliže šume Redrick, tamo gdje se nalazi ono groblje“, cigareta mu se nalazila u prstima, spuštena prema dolje, a pogled mu je bio usmjeren prema nebu.
„Znaš i sama da vidim duhove, osjećam njhovu energiju, miris i zvuk. Ja sam šaptač duhovima, premda mi se nekako više sviđa naziv ghost seeker, tragač duhova“, podigne mu se jedan kut usne kao predznak samokritičnog osmijeha. „Živjeći tamo, bilo mi je lakše se povezati sa svojim poslom, onime što mi je predodređeno. Nikad mi nije nešto posebno smetao taj dar, bio je dio mene. Zato sam volim iscrbljivati te nakaze sam. Volio to naprosto raditi sam. Ne poznajem niti jednog tragača, koji vjeruje u boga, vraga, pakao ili raj. Mi smo jednostavno pristrani. Uništavamo duhove, koji samim dolaskom rade preveliku neravnotežu u svijetu, prizivaju mrtve duše i rade klanove.“

Nisam znala kako maknuti pogled od njega, njegovog savršenog profila i tankih usnica, dok je potegnuo dim prije nego što je nastavio.

„Moćne klanove, moram ti priznati. A ja sam bio snažan. Ne snažan kao i Astrid, Parižanka koja ima bolja rješenja da duhovi prijeđu, ali snažan, onoliko snažan u svojoj kategoriji, znaš.“
Potvrdno klimnem glavom, premda nisam znala tko je Astrid i pod koju to kategoriju on misli. A on nije namjeravao objašnjavati.

„Ono što ja radim, jest možda malo okrutnije, ali je barem učinkovitije“, odloži cigaretu i nastavi. „Uzmem svoju snagu iz sebe i bacim je na njih“, spoji svoje palčeve sve dok u ruci mu se nije nalazila tamna masa, možda malo dimkasta ali postojana. Htjela sam ju dotaknuti.
„Slobodno“, on kaže dok je, maknuvši pogled sa svojih ruku, usmjerio pogled prema meni.

Masa je bila hladna na dodir, ali se utješno motala oko mojih članaka. Lagano odvoji prste i uzme moje ruke u svoje.
Ruke su mu bilaehladne, kao i masa ali su bile ljudske zato sam mu dopustila da ih dira, lagano osjećajući kako se griju, strah da ne postanu previše topli. Držeći moje ruke on nastavi.
„Tako sam uništio klan na groblju, ali ne sve duhove. Ostao je jedan. Bolje rečeno jedna.“
Tamo je stao, pustio moje ruke i otišao natrag u svoju sobu. Bila sam začuđena, nisam znala što se upravo dogodilo. Nisam htjela znati, vidjela sam izraz na njegovom licu. U to područje njegove prošlosti još neću ući.



Sjedila sam tamo, sama, cijelu noć sve dok se nisam polagano digla, osjetivši i čuvši protestiranje moje kičme i u krenula u svoju sobu da stvorim iluziju da sam spavala cijelu noć, prije nego što izviri klupko nestašne kose iz mojih vrata da me probudi.

†

Točno 43 minute nakon što sam otišla s balkona, jutarnje sunce se još nije dignulo, noć je i dalje Mjesec držala na tamnom nebu, nepoznata glava je provirila iza vrata.
„Zoé? 'Ajde vrijeme je da se digneš.“

Alex. Uvijek je to bila Joan, sa svojim širokim osmijehom, ona je bila ranoranilac. Ne Alex.
„Budna sam od 10 sati navečer.“
Pogledao me je sumnjičavao, ušao u sobu i zatvorio vrata za sobom.
„Našli smo novu grupu, pa je vrijeme da neke guzice razbijemo.“
Nije to rekao u šaljivom tonu, već je staloženo, činjenično to izgovorio sjedajući pokraj mene u mojoj jutarnjoj odjeći i počeo gledati kroz prozor, u malo jezero koje se nalazilo ispred kuće, s malenim crnim šarenim patkama.
„Odlučili smo da je vrijeme da se boriš s nama.“
„Tko?“ upitala sam ga zainteresirano.
„Elin, Noah i ja. Joan odlazi u Irsku, mora pomoći nekome, ali nam ništa nije rekla.“
„Znači, ja sam vam zapravo zamjena za nju?“

To me iznenadilo. Cijelo ovo vrijeme misliš da su tu samo da te štite, a ne da ti daju jednosmjernu kartu za Pakao. Uzdahnem i lagano namjestim svoje ruke u krilu, prekrižim noge u jing položaj, spremna za jutarnju meditaciju i zdrave prutiće poslije.
„Jesi li siguran?“ upitah ga nesigurno. Nikad nisam ubila demona, ali nevinu osobu? Jesam. To je bila još jedna tajna koju nisu znali.

†

Zvao se Dallas. Imao je 20 godina, i u to vrijeme mi je pomogao da otiđem iz Škotske, dalje od Invernessa, dalje od svoga doma.
Primjetio me je dok sam sama šetala ulicom, dok sam još imala dugu crnu kosu i nevin izraz lica. Toliko toga se promjenilo od tada.

„Aye, aye mlada damo“, okrenula sam se iza sebe da ugledam ljupko lice dečka nekoliko godina starijeg od mene.
„Da?“
„Pitam se što mlada dama radi u tako kasne sate sama i to bez ikakve torbe, bilo kakvog oružja kojime bi se mogla obraniti.“
„Iskreno“, počeh malo ironično s 'kutnim' osmijehom, kako ga je on prozvao, „da li bi te se trebala bojati?“
Nagnuh znatiželjno glavu u lijevo, kao malo nestašno dijete i tako mi je malo nedostajalo da isturim donju usnicu ili da mu isplazim jezik.
„Ovisi o situaciji“, raširio je razdragano ruke i gledao me s vječitom zabavljenošću.
„U kakvoj nevolji je mlada dama?“ pružio mi je pomoć, nakon što nisam odgovorila na njegovu gestu. Znala sam, zapravo bila sam jako dobro svjesna da se ne bih trebala sružiti s strancima, a kamoli govoriti, ali bila sam svjesna rizika, i dovoljno mudra da znam što radim.
Klimnem glavom prema njemu, namjerno ne odogovorivši i krenem prema njemu.
„Treba mi prijevoz“, nekoliko minuta šetnje poslije odgovorim. „Do Londona.“
„Ni više, ni manje. Sretna si ti mlada damo! Posrećilo ti se upravo! Baš sam krenuo tamo.“
Zahvalno mu se nasmijem.

†

„Zoé? Zoé?“ Alexovo dozivanje me vratilo u sadašnjost, u ozbiljnu situaciju u kojoj se nalazim.
„Spremna sam“, rečem mu potežući iznošene marte iz malog sanduka ispred kreveta, znajući da su Elinine; pojačane s metalnom kapicom sprijeda i šiljcima na peti. Sviđale su mi se, premda nikada nisam nosila takve stvari.
Bile su mi draže starke, jedine koje imam, s rupama na peti i na mjestu gdje je mali nožni prst.
Ali što se mora nije teško.

Alex me gledao s čuđenjem, živiciralo me je kada me tako gledao, sjedeći na krevetu i gledajući me kako ih stavljam pokraj kreveta da ih poslije obujem.
„Pazi da ne obučeš ništa što visi ili ima neke trake što strše. Nekada dođu kao pomagači suprotnicima.“
„Hlače?“ upitah ga, gledajući sumnjičavo u moje 'ne dovoljno rastezljive' traperice.
„Kožne hlače“, gledajući me s izazovom u očima reče predajući mi ih sanduka.
„Može. Majica? Jakne?“
„Jakne su nepotrebne, oznojiš se sva ionako, pa čemu se onda prekrivati?“
„Da ne dobijem upalu pluća?“ upitam ga.
„Majicu uzmi koju god želiš iz sanduka.“

Pomirljivo dođem do sanduka, potpuno otvorim krov i zagledam se u izbor 'majica'.

Korzet, napravljen od crne čipke, podstavljen na prednjoj strani s metalom.
Alexov komentar me iznenadio.
„Jako koristan, ali prsa i kičma će te boljeti danima, samo pitaj Elin.“
Kao da ću je pitati.

Nakon druge, treće pa čak i četvrte, peta je bila pogodak.
Crna ali prozračna s dugim rukavima koji su imali na krajevima malu elastiku za prste.
Bingo!

Lagano se odkoprcam iz traperica, osjećajući pogled Alexovih očiju, ali me nije brinuo, navučem na sebe uske, ali udobne kožne hlače, koje su se suzivale na krajevima u prekrasne spiralne uzorke, pažljivo izbarene iz crne kože.
Skinem košulju koju sam nosila, zatim majicu na bratelice i pogledam se u zrcalo na drugoj strani sobe, pokraj ulaza u zajedničku kupaonu.
Bila je to druga ja, druga ja nakon godine dana življena s ovim lovcima, povučenim ali snažnim i samopouzdanim.

Oči su mi i dalje imale onu iskru, iskru nade i adrenalina, kosa je izgledala sjajno, ali iznošeno i padala mi je u mekim kovrčama nakon silne vlage u zraku. Narasla sam par centimetara, ali dovoljno da više ne izgledam kao zločesto dijete, već kao odrasla djevojka, ona vrsta djevojka s razvijenim grudima i plemićkim držanjem.

Kao Elin, pomislim gorko.

Hlače su mi pristajale kao salivene, prateći svaku moju crtu donjeg dijela tijela, sve do mojih malih gležnjeva i osrednjih stopala.
Sviđalo mi se kako izgledam, zato sam skinula majicu na bratelice i lagano odkopčala kopčicu na crnom grudnjaku, i dalje osjećajući pritisak pogleda nepozvanog gosta u mojoj sobi.

„Alexe, sviđa li ti se kako izgledam? Sviđa li ti se što vidiš?“ milo sam ga upitala, željeći znati njegov odgovor.
Bio je iznenađen da sam ga bilo što upitala, kao da sam mu uništila iluziju mojeg odraza u ogledalu, mojih malih ruka na mojem trbuhu kada sam pratila liniju tijela svojeg i gledala u sebe.
I dalje je izgledao ošamućen, kao da sam ga polila vodom, što zapravo sam i trebala napraviti, dok je buljio u moje golo poprsje, ali njegov glas je bio trijezan, prizemljen.
„Kao božica“, o bože, zvučio je tako otrcano, kao i njegova radnja poslije toga odgovora.

Poželjno je gledao moje usne i u milisekundi se našao ispred mene, sa prstima svoje lijeve ruke na mojoj donjoj usnici, lagano prelazivši mjesto gdje se nalazila.
Kao da je htio lagano izvući boju maline iz mojih usnica.
Kada mu je prst ušao malo bliže mojim ustima, lagano ga zagriznem. Znala sam da nisam to trebala učiniti, uništila sam čarobni trenutak, ali za nekoliko desetaka minuta ćemo se boriti protiv mase žednih i divljih demona a ja ga neću ovakvog voditi u bitku. Moju prvu bitku, nakon toliko vremena.

„Au! To boli! “ uzeo je svoj prst i lagano pritisnuo mjesto gdje sam ga ugrizla, gledajući kako rana lagano pušta krv, da kapka po njegovoj ruci.
„Bez ikakvih prljavih primisli“, mazno sam mu rekla, glumeći prljavu curu dok sam ga gurala prema krevetu.
Kada je napokon bio na krevetu, popeh se do njega i lagano posjednem se na njega, lice u lice dok je nemoćno ležao na krevetu.
„Jasno?“ htjela sam da me shvati ozbiljno, da ja nisam potrošna roba.
„Mogu te imati kada kod želim“, režao je na mene, nezadovoljan promjenom dominacije i tijekom radnje koju si je on zapisao u glavi.
„Nisam tvoja da o tome odlučuješ“, rekla sam mu i sišla brzo s njega i zgrabivši grudnjak i majicu, brzo ih stavila na sebe, pokupila crne čizme pokraj kreveta, izašla iz sobe na pojedem doručak koji zaslužujem, ostavljajući ga da leži i da dobro, ali jako dobro promisli što je htio, ili još gore, što mislio učniti.

†

Takozvana grupa, je bila samo desetak demona koji nemarno provode svoje dane, bez većeg cilja u jednom noćnom klubu usred Londona.
Tip noćnog kluba koji te poziva da uđeš u njega, da stupiš nogom, da okusiš nove droge i da se zabaviš kao nikada u životu u tom svijetu vibrirajuće glazbe i blještavih svijetla koji se tromo miču po zidovima ne brinući da se iza velikih vratiju nalazi gnijezdo odurnih životinja, koje će te poslije u noći ubiti te, skidajući tvoju kožu, pijući tvoju krv i izvršivši svaku vrstu kanibalizima nad tobom, dok će sutradan tvoji bližnji ugledati tvoje tijelo, tvoje raspadnuto tijelo kako leži prekriveno skorjelom krvlju i bez ikakvih živućih, pulsirajućih organa.
Horor.
Zato me nije niti malo iznenadilo kada mi je rekao Alex broj nestalih osoba, tinejđera više manje, dok smo se poslijepodne svi posjeli za okrugli drveni stol nasred kuhinje.
Elin je bila tamo, isto, izgledajući jako umorno, s velikim ljubičastim polumjesecima ispod očiju, s nezdravom bijelom bojom kože i masnicama po rukama i vratu.
Ratne ozljede, tako ih je moja majka zvala kada bih padala u vrtu iza kuće, pokušavajući se diguti na stablo.

„I koji je plan?“ upitala sam, dosadno vrteći zaboravljenu olovku u svojim prstima.
„Upadni i zakolji, vrlo jednostavno“, Alexov 'kutni' osmijeh mu se pojavi na licu.
„Meni odgovara“, Elin odgovori, lagano se dignuvši sa stolice kao neka starica. „Ja idem odspavati, pa me samo probudite okej?“
Mogli smo čuti njezine lagane korake, i lagni propuh kada je zatvarala vrata.
Noah nije ništa rekao, nego me je samo promatrao tihom znatiželjom, ali kada bih uhvatila njegov pogled spustio bi ga na svoje prste.
„Krećemo kada padne mrak, okej društvo?“ pogledao nas je oboje izazovno, kao da smo oboje prevelike kukavice za borbu.

†

Klub je bio prljav, podovi su mu bili puni opušaka, prljavih ostataka odjeće i prolivenih mrlja pića.
Elin nervozno vrhom cipele pomakne nešto na podu dok se približvala novim vratima usred te male sobice.
Nogu podigne u razinu ruka i zabije ju u vrata, dok se ona sporo počnu otvarati.

Sobu je osvjetljivala samo lampa na zidu, koja je slabašno svjetlila onom bolničkim svjetlom, sporo treptavši kao da je na imaku snaga.

Na podu su bila tijela. Mrtva tijela, ali znala sam da nisu bila ljudska.
Očne jabučice su na tim mrtvim glavama bile crne, staklasto crne i beživotno piljile u prazninu. Usta su im bile skopljena, blijeda, izgledom su me posjećala na mrtvačke osmijehe.
Podignuo mi se želudac, imala sam osjećaj da ću povratiti ali nisam mogla.

S razlogom je bilo zaklano ovoliko demona.

„Kada ste saznali za grupu?“ upitala sam njih troje.
„Prije tjedan dana. I nismo ih provjeravali od petka.“
A danas je bila srijeda.
„Zaključak dana: netko ih je ubio, znajući da ćemo mi doći, prije nego što smo stupili ovdje“, Elin je rekla dok je krenula prema najbližem tijelu, lagano pomičući majicu s prednjeg tijela i pozvavši nas bliže.
„Vidite li što piše mu na prsima?“
Vidjela sam. Britvom je bilo ispisano OSUĐEN, urezano duboko u njegovu stotinama godina staru, demonsku kožu.
„Kladim se da je to urezano svakome demonu ovdje“, rekla je Elin krenuvši prema kraju sobe.

I bilo je.

†

Kada smo spalili svako tijelo, a poslije i samotni klub usred križanja, krenuli smo prema Komori. Ovo nije ono što sam očekivala od prve borbe.

Otvorivši vrata, ugledala sam nered.
Stolice i stolovi su bili okrenuti, vrata širom otvorena, ladice otvorene dok je njihov sadržaj padao na pod.
„Tko li je ovo učinio?“ zaderala sam se u prazninu sobe, trčeći prema svojoj sobi.

Vrata su bila zatvorena, a kada sam otvorila vrata, sve je bilo na svojem mjestu.
Sjurila sam se stubama dolje i ugledala Alexa, Nou i Elin kako gledaju Joan, ni više ni manje Joan, osobu koja je u ovom trenutku trebala biti u Irskoj kako drži u svojim rukama klupko kose nečije glave koja je bolno stenjala.

„Ponavljam svoje pitanje. Tko li je ovo učinio, k vragu?“ mirnim glasom upitam svoje sustanare.
„On“, s tim odgovorom Joan podigne mladićevu glavu, njegov bijesan pogled i raširena usta s nizom oštrih zubiju kako gledaju mene.
„Dallas?“ s nevjericom pogledam to lice, isto lice koje sam ubila prije više od godine dana. Lice koje je trebalo ležati mrtvo 3 metra pod zemljom. „Ubila sam te k vragu!“
S tom rečenicom odlučno krenem prema njemu dok se on živahno koprcao u Joaninom stisku, izbjegavajući začuđene poglede ostalih četvero soba u sobi.
„Nisi“, beživotni, mrtav glas je odgovorio.

Postao je jedan od njih. Prije nego što sam ga ja, nadovno ubila. Bio je ugrizen.

„Ne“, složim se s njim. „Ali sada hoću.“

Zarijem mu nož, koji je bio nataknut u malu futrolu na mojem boku, duboko u mjesto pokraj srca, znajući da ako ga i ubijem, da bi to bilo jako nemarno, jer sam znala da očekujemo odgovore od njega.

„Ali prije toga“, odmaknem se korak od njega „ćeš nam dati neke odgovore, valjda. Zar ne?“


Za praznike, mah malo je veće.

I ispričavam se, eto uvijek sam negdje drugdje, teško je voditi ovakav način života. Pišeš malo nešto drugo, sve ti se pomuti.

komentari, 12